piše Rade Velizarov Erac
Mi smo pre rata bili opština, ‘ej, bre, to je bila kraljevina, znao se red; vidiš, sada ni kafana ne radi, katanac na njoj.... Slušaj Radovane, kad u selu zamandale kafanu, tu više ni sela nema, gotovo je...
Plodna je ova naša zemlja... Ovde i napako da zasadiš šljivu, rodiće ti...Od voća smo živeli, od voća i rakije.
Škola nam spala na pedesetak đaka u svih osam razreda. A i ono što na strani iškolujemo, to se ovde ne vraća.
Ovo, ovde pored puta, to ti je naša varoš. Vidiš dole ispod puta, e tu ti je čaršija, ovih par prizemljuša i kaldrma između njih. Tu smo imali frizera, pekaru, birtiju. Tu se skupljao narod o Petrovdanu.
Mi smo pre rata bili opština. ‘Ej, bre, to je bila kraljevina, znao se red.
Vidiš, sada ni kafana ne radi, katanac na njoj.... Slušaj Radovane, kad u selu zamandale kafanu, tu više ni sela nema. Gotovo je...
Ove zadružne zgrade su prazne, a podizali smo ih na kuluk. Narod radio danima da se nešto napravi i ostane.
Onu zgradu i danas zovemo „opština“... Tu ti je bila vlast, kmet i njegovi pisari... poreznici... žandari...
I zatvor smo bre imali, pravu ‘apsanu...
Nije ti ovde bilo nekih lopova i zlikovaca. ‘Apsanu smo imali tek da se red uvede...
O Petrovdanu ti je sabor... Nije ni jedan prošao, a da tuče ne bude... Napiju se ljudi, pa onda, pod šatrom, padne i koja teška reč... Onda žandarmi opkole i po’apse sve, te ih nabiju u apsanu. Apsanu smo i proširivali, tamo ka potoku, pa kad potok nadođe, bude i vode do kolena.
Radoje nikakvog zverstva počinio nije. Bio je komandant sela za vreme okupacije. Koja god je vojska dolazila, s njima je ulepo bio. Da nikome glava ne padne, da sačuva narod...
To jutro banuše sa džipom u njegovu avliju, u jesen četrdeset i pete. Povedoše Radoja, dole ka čaršiji, u centar sela... Vezanog, sa šajkačom na glavi, ogrnut gunjom, razdrljen, u beloj lanenoj košulji...
I skupi se narod dole pred opštinom. Siđoši svi, i staro i mlado, iz voćnjaka i njiva... Sa motikama i vilama u rukama...
Vašar se napravi, a Petrovdan nije..
Dreknu raja na one u kožnim mantilima. Seljaci, ukrstili oči, a potkočili se vilama i motikama. Svi, k’o jedan...
I bi, šta bi..
Odvezaše Radoja...
0 Comments